Nalik mentalnom lakmus papiru, koji nas vraća tamo gde nismo bili. Trenutna umetnost koja postoji na milion načina. Sačinjene od negativa, granula boja, mračne komore, iluzije, vremena, satnih mehanizama i ljudi. Zaživele su odvajanjem eklektičnog, odvajanjem bežanja od nadoknade života, odvajanjem apstraktnog od racionalnog smisla života...
One su zahtevna kategorija, kristalizacija duše i tela. One su granica između epifanije i nestajanja, predmet dokazivanja da smo disali i shvatali. One ostavljaju ukus prelamanja bola i sunčeve svetlosti pod određenim uglom. Kad nastanu, one čine da umiremo dok zaranjamo u nasladu koju su donele svojim postojanjem. Uz njih nam postaje jasna anatomija zvezda, njihov sklad i haos. Možemo nazreti i vodoravno postavljena obličja tuđih misli.
One sve nastaju iz zglobova, koji sa sobom vuku i pomeranje prstiju. Njih stvara slaganje velikih ljudskih kvadrata koji potiču iz duhovnog sklopa ljudske egzistencije, na fin, sfumato način. One ostavljaju trag u vremenu, koje isto tako beleži svoj trag na njima. To su jedinstvene materije nečijih snova, koje plene iz žute tame vekova i budućnosti. Ako pogledate malo bolje, i vi u svakom trenutku sačinjavate jednu.
Ne plašite se, bol su odneli velikani, tako da vi sada treba samo da se trudite da razumete, i da uživate u tom razumevanju.
Tu su i one druge, nastale kao usud iz straha od kratke memorije, i neponovljenog trenutka u svakodnevnoj imitaciji života... one su hladnije ali i inicijatori iste, ili slične kolčine divljenja, koja prerasta u gubljenje pojma o egzistenciji, i tako odvodi u neki drugi svet... još prljavijini još više bezbojan. Ipak, one se iz toga rađaju, prizivajući još veću zabludu o lepoti, i još veću nasladu. Evo ih, sve se više roje, na isti način, u istom obliku, sa sve većom jasnoćom i širom harmonijom veštačkih boja. Sve ih je više, i sve su lepše, i u svojoj lepoti stravično suve i jednake... teške i sve teže... za jednu sekundu, jednu boju, jednu ranu, jedan osmeh.
Morate znati da su one preuzele ulogu senki, ali senki kao večitih pratilaca onih koje običan svet ne poznaje pod imenom ZOGRAF. Mi nikad nećemo biti kao one... nećemo, ma koliko mislili da ih znamo, ma koliko se naprezali da stvorimo fascinantan spoj piksela ili kolorita. Mi možemo samo predpostavljati koliko ne znamo o njima. Čudan je njhov način postojanja... kad bolje razmislite, one na neki način definišu postojanje...
Gubeći se u dosezanju ključne tačke metafizičkih tendencija, mnogi ljudi koji sebe smatraju njihovim tumačima, propuštaju sve one sićušne niti njihove izuzetne hipostaze. Nisam ja niko ko bi mogao da sudi šta su one i pod kojom su svetlošću stvorene, i pod kojim uglom danas nastaju... ja sam samo tu da iskažem neopisivo poštovanje i čast što delimo isti svet.
Sve su one tu. Njihova Lepota grebe razum, ona je granica između nauke o sadašnjem i nauke o poslednjem. Ima ih, one su nemi svedoci. Sve je češće nepravilno gomilanje Keramičkih duša, koje se silom trude da ih primete ili pak stvore na pravi način, ne bi li na tako opravdali svoje mesto u društvu, za kojim toliko žude. Poput treptanja, poput uzdaha, poput pigmaliona, i poput Emocija, one sačinjavaju nešto što se zove trajanje.
No comments:
Post a Comment